Franci
Franci, germanski narod koji su vladali područjem današnje Francuske, ondašnje Galije i današnje Njemačke nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva.
Franci su germanski narod, koji se sastojao od nekoliko germanskih plemena (tvorili su tzv. germanku federaciju) i to: Salijci, Sikambri, Kamavi, Tenkteri, Kazuari, Brukteri, Uzipeti, Ampsivari i Kati. Franci su prvo germansko pleme koje se stalno nastanjuje na području Rimskog Carstva. Došli su na područje Rimskog Carstva iz sadašnje središnje Njemačke i južne Nizozemske i naselili se u sjevernoj Galiji, gdje su pod Rimljanima bili prihvaćeni kao federati.
Tu uspostavljaju državu Franačku, koja pokriva većinu današnje Francuske, Belgije i Nizozemske i zapadnih područja Njemačke (Frankonija, Porajnje, Hesse). Time su Franci stvorili povijesnu jezgru i moderne Francuske, Njemačke, Nizozemske i Belgije. Prijelaz franačkog kralja Klodviga koji je bio pogan na kršćanstvo pri kraju 5. stoljeća predstavlja jedan od ključnih događaja u povijesti Europe.
Franačka je pod Merovinzima bila izložena podijelama i dinastičkim borbama, jer su Franci dijelili kraljevstvo na sve svoje sinove, kao što su inače dijelili i privatno vlasništvo. To je bilo jedno kraljevstvo sa više potkraljevstava s nejasnim datumima podjela, nejasnim unutarnjim granicama te s pitanjem tko je uopće njima i vladao. Općenito, Franačkim kraljevstvom vladale su dvije dinastije kraljeva:
U početku je postojala glavna podijela među Francima:
- Salijski Franci , gdje salijski znači slani, tj. oni kraj mora (na donjoj Rajni)
- Ripuarski Franci, tj. oni koji žive kraj rijeke (na srednjoj Rajni)
Ta podijela je imala svoj značaj do 9. st. po tome što su postojali različiti pravni sustavi za svaku od skupine Franaka. To pleme ili skupina plemena ima svoje dijelove: Salijci, Ripuarci, Brukteri, Sikambri, Kamavi, itd. Od svih s vremenom postaju najvažniji Salijci (naseljeni najprije u područje današnje Belgije, postupno se šire najprije do Seine, a onda do Loare) i Ripuarci (naseljeni oko rijeke Rajne, središte između Metza i Aachena).
Najraniji zapisi o Francima
Najraniji povijeni zapisi su relativno nejasni. Glavni povijesni izvor o Francima je galsko-rimski kroničar Grgur iz Toursa u djelu Povijest Franaka (Historia Francorum), koja pokriva vrijeme do 594., a sadrži citate drugih starijih autora (Sulpicije Aleksandar i Frigerid) te bilješke o vlastitim kontaktima s važnijim osobama u Franačkoj. Pored Grgurove Povijesti postoje i raniji rimski izvori, kao što su Amijan Marcelin i Sidonije Apolinar koji spominju Franke.
Grgur iz Toursa tvrdi da su Franci živjeli u Panoniji, pa su se premjestili do obala Rajne, dok drugi raniji izvori spominju da su se Franci preselili od ušća Dunava do Rajne (Fredegarova kronika iz 7. stoljeća i djelo Gesta regnum Francorum ili Liber Historiae Francorum). Tu su Franci u 11. stoljeću pr.Kr. uzeli ime Franci po svom zapovjedniku Franku. Dotad su se zvali Sikambri(ili Sugambri) i bili su jedan ogranak od Skita ili Kimerana. Merovinški kraljevi su tvrdili da potiču od Sikambra, koji su bili skitsko pleme.
Noviji povjesničari u vrijeme migracija smatraju da su se Franci pojavili sjedinjavanjem više manjih germanskih plemena u franačke konfederacije početkom 3. stoljeća, uključujući Sikambre, Uzipete, Tenktere i Bruktere. Te skupine su nastanjivale nizinu donjeg Porajnja i zemlje istočno od Rajne. Socijalni razvoj je ubrzan ratovima, koje su Rimljani vodili sa Markomanima 166. i ostalim sukobima krajem 2. i u 3. stoljeću. Regija na sjeveroistoku današnje Nizozemske - Salland i danas nosi svoje ime koje je (vjerojatno) dobila po Salijskim Francima koji su tu stvorili jezgu svoje države.
Oko 250. jedna grupa Franaka je iskoristila slabost Rimskog Carstva pa dolaze do Tarragona u današnjoj Španjolskoj. Tu su oko 10 godina opljačkali cijelu regiju, dok ih rimske legije nisu otjerale sa područja Rimskog Carstva. Oko 40 godina kasnije Franci stavljaju regiju Scheldt pod svoju vlast gdje ometaju polovi put prema Britaniji. Rimljani su okupirali to područje, ali su ostavili Franke da žive tu, koji su gusarili tim područem do vremena kada su se neki skrasili u Toksandriji prema ugovoru sa rimskim vlastima. Tada se jače počinju uplitati u kopnene putove i sudjelovali su u događaju Conspiratio Barbarica (367.-369.). Od samog kraja 2. stoljeća, Franci se pojavljuju u Rimskim tekstovima i arheološkim izvorima kao neprijatelji i saveznici (laeti ili dediticii) na rimskom tlu.
Jezik
Stari franački jezik kojem su govorili Franci nije direktno potvrđen, ali je ostavio utisak u mnogim starofrancuskim i čak latinskim izrazima. Razvio se u staroniskofrankonijski jezik u današnjoj Nizozemskoj i Belgiji u 7. stoljeću koji je nadalje bio zamijenjen starofrancuskim na jugu.
Rimski car Julijan Otpadnik ponovno je osnovao brodske veze na Rajni pod konrolom Franaka tijekom 355.-358. i opet smirio Franke. Rim je dodijelio Francima veliki dio Galske Belgije (Gallia Belgica). Od toga trenutka Franci su postali federati Rimskog Carstva. Dozvoljeno im je naseljavanje na području carstva uz određene savezničke obveze prema carstvu. To područje gdje su se najprije naselili odgovara današnjoj Flandriji i Nizozemskoj južno od Rajne. Nizozemski jezik koji tu danas postoji je direktan nasljednik franačkog jezika. Tako su Franci postali prvi germanski narod kojemu je dopušteno da se stalno naseli na rimskom tlu.
Od toga područja Franci su se počeli širiti i na kraju su zauzimali većinu rimske Galije sjeverno od doline Loare i istočno od Vizigotske Akvitanije. Franci su u početku branili granice Rimskog Carstva kao saveznici. Tako su se tijekom velike invazije istočnogermanskih plemena 406. koji su prešli Rajnu, borili protiv napadača koji su prešli Rajnu čiji je saveznik bio Teodorik Veliki Ostrogotski. Glavna invazija barbarskih napada je prošla ipak ispod doline Loare. U području Pariza rimska vlast je postojala sve do 486., čak desetljeće nakon pada cara u Ravenni, zahvaljujući savezništvu sa Francima.
Vladavina ranih franačkih vladara Faramonda (419.-427.) i Klodija (427.-447.) više su mit nego činjenica i njihova povezanost s Merovinzima je upitna. Grgur spominje Klodija kao prvog kralja koji je započeo osvajanje Galije zauzevši Camaracum (Cambrai) i proširio franačke granice južno od Somme (za to je vjerojatno trebalo vremena). Sidonije kaže da je Flavije Aecije iznenadio Franke i otjerao ih nazad (vjerojatno 431.). To vrijeme biva početak situacije koja će trajati stoljećima - Franci će postati vladari nad brojnim Galo-Rimljanima. 451. Flavije Aecije je pozvao svoje germanske saveznike da se rimsko tlo obarni od Huna i Atile. Odazvali su se Salijski Franci, dok su se Ripuarski Franci borili na obje starne jer je dio njih živio izvan carstva. Merovej je vjerovatno bio sin Klodija, a naslijedio ga je Hilderik I. čiji je grob pronađen 1653. i u njemu prsten koji ga potvrđuje kao kralja Franaka. Merovinzi bili prilično lijeni te zapravo i nisu vladali. Pravi vladar je u biti bio zapovjednik palače (majordom). On je bio vladar koji se bavio kraljevstvom. Merovinzi su kraljevi samo po imenu, koji su uživali biti kraljevi, samo ne biti odgovoran. U pravilu, majordomi su vodili Franke u rat. Merovinzi su bili korumpirani te su propali te je došla nova dinastija. Ime same dinastije dolazi od Meroveja koji je vladao Salijskim Francima od 447. do 457. godine. Dinastiju Merovinga je utemeljio Klodvig koji je ujedinio Franke, a potom ostvario značajne pobijede nad Vizigotima, Sasima i Alemanima. Vladali su svim Francima od 481. do 751. godine. Posljednji merovinški kralj bio je Hilderik III.. Zvali su ih i dugokosi kraljevi jer su imali dugu kosu.
Karolinško kraljevstvo počinje u studenom 751. kada je Pipin Mali zbacio posljednjeg merovinškog kralja Hilderika III. Pipin Mali je bio majordom i sin slavnog majordoma Karla Martela, koji je spasio Europu od islamske invazije i koji je ponovno ujedinio Franačku. Pipin Mali je postao izabrani kralj Franačke uz papin blagoslov i podršku vodećih ljudi Franačke. Po germanskim zakonima kralj je zavisio od podrške vodećih ljudi. Ako kralj nije zadovoljavao vodeći klan, birao bi se novi kralj. Iako su kasnije kraljevi postali nasljedni, ipak su čak sve do 1806. postojali izbori za kralja u Svetom Rimskom Carstvu.
Pipin Mali ulazi 754. u savez sa papom Stjepanom II., koji predstavi kralju kopiju krivotvorine Konstantinova darovnica u Parizu te na velikoj ceremoniji u bazilici Saint Denis proglašava Pipina Malog i njegovu obitelj "zaštitnicima Rima" (patricius Romanorum). Pipin Mali zatim otima 755. Ravenski egzarhat, koji su prethodno osvojili Langobardi i ne vraća ga Bizantu kojemu je pripadao prije osvajanja Langobarda, nego ga predaje papi kao protuuslugu. Pipin Mali daruje papi sva preoteta područja oko Rima omogućivši stvaranje papinske države u obliku Pipinove darovnice koja položena na grobu Sv. Petra. Papa je imao dobar razlog očekivati ponovnu uspostavu stabilne franačke monarhije koja će mogućiti novu ravnotežu snaga i novi svjetski poredak sa njim na čelu.
Poslije smrti Pipina Malog 768. dva njegova sina Karlo i Karloman su podijelili Franačku. Među njima je bilo neslaganja, ali Karloman je umro 771., tako da cijelo kraljevstvo ostaje u rukama Karla Velikog. Karlo Veliki, snažan i inteligentan, uspostavlja ravnotežu vlasti između pape i careva. Od 772. pa nadalje Karlo Veliki je osvajio Sasku, koja postaje dio Franačke. Od sredine 8. stoljeća brojni franački misionari su pokrštavali po Saski dolazeći u sukob sa Sasima.
U Saskoj je Karlo Veliki izvodio vojne operacije i kad bi Sasi tražili pregovore od njih je zahtjevano da se pokrste, tj. da prime kršćanstvo. Saski vođa pobune Vidukind prihvaća se 785. pokrstiti. Još je bilo vođa koji su se nastavili i dalje boriti. Poslije Karlove pobijede nad Sasima 787. tisuće saskih pogana je pobijeno. Poslije još nekoliko pobuna Sasi su konačno poraženi 804. Tako se Franačka raširila do rijeke Labe. Da bi lakše pokrštavao Sase Karlo Veliki osniva nekoliko biskupija: Bremen, Münster, Paderborn i Osnabrück.
U isto vrijeme Karlo Veliki je porazio Langobarde i osvojio je sjevernu Italiju. Pri tome je ponovio da papinstvo ima franačku zaštitu. Bavarski vojvoda Tasilo se 788. pobunio protiv Karla Velikog. Posle razbijanja pobune Bavarska postaje dio Franačke. Do 796. Karlo je raširio svoje kraljevstvo do Austrije i dijelova današnje Hrvatske. U Španjolskoj Franačka se prostirala do rijeke Ebro.
Na Božić 25. prosinca 800. papa je okrunio Karla Velikog za cara Svetog Rimskog Carstva. Ta ceremonija je Karlu Velikom formalno priznala nasljedstvo nad Zapadnim Rimskim Carstvom. Bizant se sa time nije slagao, jer su pape svoj politički autoritet zasnivale na falsificiranom dokumentu. Karlo Veliki je ipak sebe češće zvao "kralj Franaka i Langobarda". Bizant je tek 812. priznao Karla Velikog kao suvladara Rimskog Carstva.
Karla Velikog je zamjenio 814. njegov sin Ludvig I. Pobožni, koji daje dijelove Franačke na upravu svojim sinovima, a najstarijeg sina Lotara I. proglašava 823. za suvladara. Ostala dva nezadovoljna sina započinju bratoubilački rat, koji se okončava tek 843. Verdunskim sporazumom. Verdunskim mirom carstvo se dijeli na tri dijela:
- Karlo Ćelavi dobiva zemlje zapadno od rijeka Rajne i Rhone.
- Ludvig I. Njemački dobiva područje istočno od Rajne
- Lotar I. dobiva sjever Italije i pojas između Rhone i Rajne od Sjevernog mora do Sredozemlja
